Pogibija devetorice pripadnika 114. brigade na Južnom bojištu – 17. travnja

  17-04-2019 Objavio : Borna Marinić
  Objavljeno u kategoriji : featured,Heroji Domovinskog rata,Travanj

Nizom oslobodilačkih akcija i operacija hrvatske snage oslobodile su tijekom 1992. godine okupirane dijelove hrvatskog juga i deblokirale Dubrovnik. Time je napravljen značajan korak ka normalizaciji života u tim krajevima no bojišnica je i dalje bila nemirna. U zimu s 1992. na 1993. 1. gardijska brigada „Tigrovi“ prepustila je položaje pričuvnim brigadama Hrvatske vojske.

Među nositeljima obrane tog dijela bojišta tako se našla i 114. brigada Hrvatske vojske. Kako je u proljeće 1993. u Dubrovniku održavan svjetski kongres međunarodne udruge književnika PEN, između srpske i hrvatske strane potpisano je primirje. Ipak Vojska Republike Srpske nije ispoštovala primirje. U jutro 17. travnja 1993. otvorena je topnička vatra po prvoj crti hrvatskih snaga, ali i obalnom području – Mokošici, Zatonu i Lozici. Tog dana prisjetio se pripadnik 3. omiške bojne 114. brigade Ivo Šodan:

„Oni su 17. ujutro krenuli u proboj crte na više pravaca. To je bio školski primjer napada – poklopili su topništvom prvu crtu bojišnice, komunikaciju i dubinu. S tim da nama u zapovjedništvu nisu dali da im uzvratimo. Mi nismo smjeli otvoriti vatru na njih. Istovremeno djelovali su po našim položajima i pješačkim naoružanjem – snajperima i browninzima. Njihov cilj je bio probiti prvu crtu i ovladati našim komunikacijama. U tome nisu uspjeli no nekakve njihove specijalne postrojbe pod djelovanjem te paljbe su se provukle do naših prvih položaja. Naime, konfiguracija terena je bila takva da su to vrlo lako napravili.“

Tada su zarobljena šestorica pripadnika 3. omiške bojne 114. brigade – Ante Šošić, Marko Krstić, Marko Lozančić, Neven Pocrnjić, Tonći Marušić i Vedran Rakuljić. Svi su potom na nepoznatom mjestu ubijeni, a njihova tijela tek su kasnije predana hrvatskoj strani i sahranjena 4. lipnja 1993. godine.

„Cijeli Omiš je tog dana bio u crnom. Cijeli grad je bio na njihovom posljednjem ispraćaju. Kafići nisu radili, svi su se okupili da ih dostojanstveno isprate, a zatim su sahranjeni na grobljima odakle je već tko od njih bio.“, prisjetio se jednog od najtužnijih dana koje je Omiš doživio u Domovinskom ratu Ivo Šodan.

Istog 17. travnja u tom su napadu srpske vojske poginula i dvojica pripadnika 2. trogirske bojne 114. brigade – Ivica Šimić iz Segeta Donjeg i Gojko Vukman iz Vrsina kod Marine.

U pomoć prvoj crti pohitao je interventni vod omiške bojne na koji je otvorena vatra iz minobacača. Mnogo ih je bilo ranjenih, a na mjestu je poginuo Miljenko Zečić Zeko, jedan od nepoznatih heroja Domovinskog rata. Zeko, koji je bio iz Blata na Cetini, kao dvadesetogodišnjak dragovoljno se uključio u obranu Hrvatske 1991. godine. Njegovim suborcima u sjećanju je ostao kao odličan suborac i prijatelj te vrhunski vojnik. U živom sjećanju ostao je i Ivi Šodanu:

„Kad se sjetim Zeke prvo mi na pamet padne jedna anegdota. Ja sam imao nekakav džepni nožić od američke vojske i izgubio sam ga na terenu. Još danas mi je živa slika sreće u njegovim očima kada je pronašao taj moj izgubljeni nožić, bio je presretan što mi ga može vratiti. Ima jedna  interesantna stvar. Nedugo prije pogibije samom sebi napravio je neku vrstu spomenika. Našao je jedan panj i uredio prostor oko njega, a od praznih čahura na tom panju napisao je – Zeko.“

Autor teksta – Borna Marinić

60 000+ Ljudi prati naše objave na Facebooku


Pridruži im se i ti, lajkaj našu stranicu : Dogodilo se na današnji dan - Domovinski Rat