Marijan Kulhavi – Foka rođen je 09. studenog 1956. godine u Pakracu. Po narodnosti je bio Hrvat, a živio je u dijelu Pakraca zvanom Mala Krndija. Posmrtno je odlikovan činom pukovnika Hrvatske vojske.
Od početka demokratskih promjena učlanio se u lokalni HDZ preko kojega je organizirao obranu Pakraca i Prekopakre. Često je lijepo plakate po gradu i organizirao osiguranje sastanaka u Hrvatskom domu ili na nekim drugim lokacijama u gradu. Surađivao je također s policijom po pitanju organiziranja noćnih straža. 19. kolovoza 1991. odmah se uključio u obranu Pakraca tako što je zajedno s još nekim civilima pružao otpor pobunjenicima i tako pomagao gotovo opkoljenim policajcima u Policijskoj postaji. Tijekom rata obnašao je funkciju zamjenika pomoćnika Povjerenika Vlade RH u općini Pakrac za poslove obrane i istovremeno pomoćnik zapovjednika 76. samostalnog bataljuna. Bio je izrazito poštovan od suboraca i civila zbog svojih vojničkih sposobnosti, ali i ljudskosti. Nije dao da se na bilo koji način uznemiravaju civili srpske nacionalnosti koji su ostali u Pakracu i Prekopakri ili pak zarobljeni neprijateljski vojnici. Sudjelovao je u gotovo svim akcijama na području Pakraca, od Bitke za Batinjane, oslobađanja predjela Zukve, dijela grada Pilana, Šokačkih Kusonja, Dereze, Kusonja… Nekoliko puta je išao i pomoći obrani Lipika.
Nakon gubitaka 28. prosinca 1991. u operaciji „Alfa“, sljedeći dan se krenulo u akciju vraćanja prije zaposjednutih položaja. Prva je prema Pakračkim vinogradima krenula diverzantska satnija iz Bjelovara (80-ak ljudi) koju su predvodili domaći ljudi. Unatoč otporu, oni su preko Ulice sv. Roka došli do pred vrh Pakračkih vinograda u Ulici 105. brigade. Foka je trebao doći s glavninom snaga (oko 200 ljudi 55. samostalnog bataljuna Bjelovar). Oko 14,00 krenuli su s ceste Pakrac – Požega. Foka je vodio prethodnicu od 6 izviđača, a 100-tinjak metara iza njih išla je glavnina snaga. Pred kraj Ulice sv. Roka upali su u neprijateljsku zasjedu (unatoč upozorenjima diverzanata koji su primijetili neprijateljsko ukopavanje) te su poginuli svi osim Davora Žignjara koji se uspio izvući iz neprijateljske zamke. Foka je pogođen u nogu te se sakrio iza hrpice naslaganih drva i preko motorole zvao u pomoć. Nažalost, nije mu bilo spasa, jedan branitelj koji mu je pokušao pomoći, odmah je ubijen. Marijan Kulhavi – Foka kasnije si je sam oduzeo život iz očeve Berete ne želeći živ pasti u ruke neprijatelja. Uvečer, i pripadnici izviđačkog voda i pripadnici 55. samostalnog bataljuna vratili su se u Pakrac. O kakvom se domoljubu i vojniku radilo, govori činjenica kako je major JNA koji je bio na razmjeni tijela rekao kako bi svaka vojska na svijetu htjela imati časnika kakav je bio Foka.
U operaciji „Alfa“ hrvatske su snage imale 35 poginulih i 62 ranjena vojnika, od čega je 7 poginulih i 38 ranjenih bilo iz 3. satnije pakračkog 76. bataljuna. U toj akciji poginuo je Marijan Kulhavi – Foka, jedan od najhrabrijih pakračkih branitelja, a zapovjednik 3. satnije 76. bataljuna, Stipo Hodak, teško je ranjen. 03. siječnja na snagu stupa Sarajevsko primirje te oslobodilačke akcije na pakračkom ratištu prestaju do VRA „Bljesak“.
Od početka demokratskih promjena učlanio se u lokalni HDZ preko kojega je organizirao obranu Pakraca i Prekopakre. Često je lijepo plakate po gradu i organizirao osiguranje sastanaka u Hrvatskom domu ili na nekim drugim lokacijama u gradu. Surađivao je također s policijom po pitanju organiziranja noćnih straža. 19. kolovoza 1991. odmah se uključio u obranu Pakraca tako što je zajedno s još nekim civilima pružao otpor pobunjenicima i tako pomagao gotovo opkoljenim policajcima u Policijskoj postaji. Tijekom rata obnašao je funkciju zamjenika pomoćnika Povjerenika Vlade RH u općini Pakrac za poslove obrane i istovremeno pomoćnik zapovjednika 76. samostalnog bataljuna. Bio je izrazito poštovan od suboraca i civila zbog svojih vojničkih sposobnosti, ali i ljudskosti. Nije dao da se na bilo koji način uznemiravaju civili srpske nacionalnosti koji su ostali u Pakracu i Prekopakri ili pak zarobljeni neprijateljski vojnici. Sudjelovao je u gotovo svim akcijama na području Pakraca, od Bitke za Batinjane, oslobađanja predjela Zukve, dijela grada Pilana, Šokačkih Kusonja, Dereze, Kusonja… Nekoliko puta je išao i pomoći obrani Lipika.
Nakon gubitaka 28. prosinca 1991. u operaciji „Alfa“, sljedeći dan se krenulo u akciju vraćanja prije zaposjednutih položaja. Prva je prema Pakračkim vinogradima krenula diverzantska satnija iz Bjelovara (80-ak ljudi) koju su predvodili domaći ljudi. Unatoč otporu, oni su preko Ulice sv. Roka došli do pred vrh Pakračkih vinograda u Ulici 105. brigade. Foka je trebao doći s glavninom snaga (oko 200 ljudi 55. samostalnog bataljuna Bjelovar). Oko 14,00 krenuli su s ceste Pakrac – Požega. Foka je vodio prethodnicu od 6 izviđača, a 100-tinjak metara iza njih išla je glavnina snaga. Pred kraj Ulice sv. Roka upali su u neprijateljsku zasjedu (unatoč upozorenjima diverzanata koji su primijetili neprijateljsko ukopavanje) te su poginuli svi osim Davora Žignjara koji se uspio izvući iz neprijateljske zamke. Foka je pogođen u nogu te se sakrio iza hrpice naslaganih drva i preko motorole zvao u pomoć. Nažalost, nije mu bilo spasa, jedan branitelj koji mu je pokušao pomoći, odmah je ubijen. Marijan Kulhavi – Foka kasnije si je sam oduzeo život iz očeve Berete ne želeći živ pasti u ruke neprijatelja. Uvečer, i pripadnici izviđačkog voda i pripadnici 55. samostalnog bataljuna vratili su se u Pakrac. O kakvom se domoljubu i vojniku radilo, govori činjenica kako je major JNA koji je bio na razmjeni tijela rekao kako bi svaka vojska na svijetu htjela imati časnika kakav je bio Foka.
U operaciji „Alfa“ hrvatske su snage imale 35 poginulih i 62 ranjena vojnika, od čega je 7 poginulih i 38 ranjenih bilo iz 3. satnije pakračkog 76. bataljuna. U toj akciji poginuo je Marijan Kulhavi – Foka, jedan od najhrabrijih pakračkih branitelja, a zapovjednik 3. satnije 76. bataljuna, Stipo Hodak, teško je ranjen. 03. siječnja na snagu stupa Sarajevsko primirje te oslobodilačke akcije na pakračkom ratištu prestaju do VRA „Bljesak“.
autor teksta – Ivan Zvonimir Ivančić
